Čovjeku je za dobar život potreban miran san.

Iako postoji dosta dokumentarnih filmova koji su po tematici slični filmu „The Corporation“, ovaj film ostavlja snažan dojam na gledatelje. Kadrovi zagađenja okoliša, štete nanesene prirodi i ljudima, bolesne djece već su prikazani u nekim drugim filmovima, ali niti jedan drugi dokumentarac do „The Corporationa“ nije prikazao korporaciju kao osobu s psihopatskim obilježjima ličnosti. Takav prikaz korporacije je šokantan za gledatelje jer iako korporacije nisu pojedinačne osobe, ipak ih vode ljudi. Korporacija je prikazana kao neki monstruozni mehanizam, ali mehanizmi (osim onih prirodnih) ne funkcioniraju bez ljudi.

Ključna poruka filma je da ljudi, bez obzira na to koliki je profit koji im se nudi, ne smiju pristajati na moralne kompromise i ići protiv prirode. Priroda ima svoje kapacitete. To je nešto što je nam je (za)dano. I to nije neka teško spoznatljiva stvarnost niti bi to trebalo biti veliko filozofsko i moralno pitanje. Ako je svim ljudima potreban odmor nakon 8 sati rada, onda je to potrebno i ljudima koji rade u Aziji ili Latinskoj Americi. Ako je u zemljama Azije radna snaga zbilja jeftinija jer su ti ljudi siromašni, onda im treba pomoći kako bi se popravio njihov životni standard i barem malo približio onome na zapadu, a ne iskorištavati ih nudeći im 6 centi po satu za rad jer im je to dovoljno za dnevnu dozu riže. I ako krave mogu davati određenu količinu mlijeka na dan, korporacije bi trebale to prihvatiti i shvatiti da je sve više od toga, bez obzira što je uz neke hormone i to moguće, mučenje životinja jer to ima posljedice.

Osim korporacijskih menadžera i vlasnika koji su očito bili zaslijepljeni profitom, u filmu je prikazano kako su im kroz povijest povlađivale i vlast i sudstvo. Suptilno se iz toga da prepoznati sveopća kriza morala do koje je došlo industrijskom revolucijom. Ipak smatram kako bi granicu između privatnog i javnog interesa i dalje trebale određivati vlasti i sudstvo uz znanstvene istraživačke skupine na području zdravlja ljudi i zaštite okoliša.

Svijet bez poduzeća možemo zamisliti jer je on nekad postojao. Postojala je trampa i na taj način ljudi su uzimali koliko im treba i davali od sebe nešto zauzvrat. Ali više nije moguće dovesti svijet u takvo stanje zbog velikog broja ljudi koji su u korporacijama zaposleni ili na neki način ovise o njima te procesa i opreme koji su se dugo razvijali za te korporacije i sada se u njima koriste. Prema tome, korporacije naravno imaju i neke dobre strane, zapošljavaju ljude i proizvode neke proizvode nužne za život i čine ih dostupnijima većem broju ljudi. Druga stvar je što su se osnovne ljudske potrebe pretvorile u beskonačne želje i onda su korporacije, isto tako beskonačno željne profita, to iskoristile na štetu istih tih ljudi.

Prema tome, očiti argument za osudu poduzeća je ta pohlepa za profitom koja ne gleda na posljedice i štetu. Interesi menadžmenta, vlasnika, zaposlenika i kupaca ne moraju biti u sukobu, ali opet, to je idealno stanje u kojem svi brinemo jedni za druge, a ne samo o vlastitom interesu. Za uspjeh poduzeća najvažniji je menadžment tj. njihova sposobnost i volja da poduzeće radi održivo ili da se sve negativne posljedice poslovanja prikriju.

Nakon gledanja ovog filma nastupila je potresenost jer, iako smo već upoznati s nekim problemima vezanima uz poslovanje velikih korporacija, ipak svi ti problemi i štetni utjecaji sabrani u jednom filmu i izneseni na takav način ostavljaju nas zamišljenima. Ostaje nam briga i pitanje: koliko mi tu možemo učiniti? Ako velike korporacije koje se npr. bave proizvodnjom sportske obuće i odjeće, od svojih radnika traže da rade u neljudskim uvjetima, hoćemo li mi zbilja njima pomoći ako bojkotiramo kupovinu njihovih proizvoda? I trebamo li svi izaći na ulice s velikim plakatima (koje ćemo išarati bojama čiji proizvođači možda također otpad od proizvodnje izbacuju u neku rijeku?!) i prosvjedovati protiv korporacija? Ono što možemo je ipak istražiti alternative proizvodima velikih i nemoralnih korporacija. I svakako jednog dana ako budemo u toj poziciji da donosimo velike menadžerske odluke na štetu 'malih' ljudi ipak pomisliti i na njihovu budućnost, a ne samo na svoju.

Ako stavimo drugog čovjeka ispred profita možda nećemo riješiti sve probleme ovoga svijeta, a možda ćemo i dobiti otkaz, ali čovjeku je ionako za dobar život potrebna ne samo dobra plaća nego i miran san.